Home Nikiciklizam Savjeti za treninge Ultramaratonske vožnje i breveti – uvod

Put oko svijeta biciklom počinje jednim okretom pedale.
– Skot Stol

Bicikl je nevjerovatno efikasan način kretanja i transporta, a pored toga predstavlja užitak i pruža nam osjećaj slobode. Iz tog razloga, ne treba da čudi zašto je toliko popularan kao rekreativna aktivnost i kao sport, ali zašto se i mnogi ljudi odlučuju na turistička putovanja biciklom, tj. cikloturizam, kao i “bikepacking”, koji uključuje još veću dozu avanture, uz kampovanje u prirodi i prelaženje različitih vrsta terena.

Ultramaratonske vožnje

Pored cikloturista, koji uz relativno kratke dnevne distance u dužem vremenskom periodu obilaze neku regiju, kontinent ili čak provode nekoliko godina na putu oko svijeta, u posljednjoj dekadi ili dvije u svijetu je postala izrazito popularna drumska ultramaratonska vožnja, prije svega takmičarske vožnje na ultradistancama, kao i rekreativni breveti, koji se održavaju već 100 godina, a o kojim će biti više riječi u narednim tekstovima.

Konceptualno, možemo napraviti podjelu na:
– ultramaratonske trke s podrškom (supported), poput Race Across America
– ultramaratonske trke bez podrške (unsupported), poput Transcontinental Race
– brevet (audax) vožnje koje nisu takmičarskog karaktera, poput Paris-Brest-Paris

Ako uporedimo biciklizam s trčanjem, odnosno trčanje maratona sa sportskim trčanjem na kratkim distancama, na isti način se ultramaratonski biciklizam odnosi prema klasičnom takmičarskom biciklizmu, odnosno ne zasniva se na vršnoj snazi i visokim performansama, nego primarno na izdržljivosti. Zbog toga je pristupačan veoma šarolikoj populaciji biciklista, pri čemu godište, pol, građa i afiniteti prakitčno ne igraju veliku ulogu u tome kakve rezultate je moguće ostvariti, čemu svjedoči i činjenica da je apsolutni pobjednik Transcontinental Race-a 2019. godine bila žena.

U biciklizmu nisu bitne samo “noge”, nego je veoma bitna i “glava”, a to se u ultramaratonskom biciklizmu adekvatno multiplicira, tako da ovakve vožnje predstavljaju značajan psihofizički test, koji zahtjeva ogroman napor, ali donosi još veće zadovoljstvo.

“Što ne reče, mogao sam te ja odvesti autom!”

Ali hajde prvo da vidimo šta je to što ljude “tjera” da prelaze nekoliko stotina kilometara dnevno ili čak pet hiljada kilometara za manje od deset dana – i kako neko uopšte dođe do te faze, s obzirom da se “normalne” rekreativne drumske vožnje kreću u rasponu od tridesetak do stotinjak kilometara. Odgovor na to pitanje je da je sve to veoma individualno i kombinacija više faktora, od kojih se definitivno ističu osjećaj slobode i avanture, užitak koji pruža cjelodnevna vožnja, želja za pomjeranjem sopstvenih granica, kao i upoznavanje novih terena.

Uvijek je najbolje ilustrovati neku poentu na osnovu konkretnog primjera – npr. mog :). Od veoma malih nogu konstantno provodim mnogo vremena na biciklu, tako da mi je taj način kretanja i osjećaj koji mi pruža jednostavno nešto bez čega više ne mogu zamisliti život. Mala digresija – u kojem god periodu života da otkrijete biciklizam – više nema povratka: “Jednom biciklista – uvijek biciklista!”

Elem, kao i mnogi ljudi koji ovo čitaju – i ja sam ozbiljnije vožnje počeo raditi nakon nabavke prvog boljeg brdskog bicikla. Uživao sam u vožnji po šumama i gorama, ali me je istovremeno privlačila i mogućnost odlaska daleko od kuće i istraživanja nepoznatih puteva i terena, tako da sam još kao tinejdžer nerijetko radio vožnje i po 100 do 160 km. Tako je nastala i anegdota koju često pominjem – kolega me je jednom prilikom pitao gdje sam bio odsutan cijeli dan – kada sam mu rekao, njegova reakcija je glasila: “Što ne reče, mogao sam te ja odvesti autom!”

Tako blizu, a tako daleko…

U nekom trenutku, javila se ideja i velika želja da biciklom, na sopstveni pogon i “u komadu”, odvezem rutu do mora, a vjerujem da vama koji ovo čitate sigurno ta ideja zvuči primamljivo ili ste i sami razmišljali o tome ili nečem sličnom. Igrom slučaja, ubrzo nakon toga sam otkrio takmičarski drumski biciklizam. Takmičarskom biciklizmu sam se okrenuo jer sam imao potrebu da svoje zalaganje dignem na viši nivo i zato što sam vjerovao da mogu biti najbolji u nečemu što toliko volim. Pored samog sportskog duha, upoznati mnoge divne ljude, mjesta i predjele mi je bio veliki užitak.

Međutim, nikada me nije napustila želja za istraživanjem i ostvarivanjem svojih želja i zamisli u domenu dugometražnih vožnji. Štaviše, drumski bicikl je sve to učinio mnogo pristupačnijim. Tako sam 2008. god. konačno ostvario svoju desetak godina staru želju – odvezao zahtjevnu rutu dužine 252 km od Banja Luke do Makarske i o tome napravio video klip. Pored toga što je to bio neopisiv doživljaj za mene, u to vrijeme je takva vožnja predstavljala impozantan poduhvat i u narednim godinama sam upoznao mnogo ljudi koje su upravo ta vožnja i video klip inspirisali da počnu voziti bicikl ili da se čak i sami okušaju u sličnim izazovima. To je meni zadovoljstvo od neprocjenjive vrijednosti i upravo iz istog razloga pišem ovaj blog, čije stranice upravo čitate :).

Lavina je pokrenuta!

Mada sam u jednom periodu života sportski biciklizam bio zamijenio sportskim automobilizmom, u aktivno bavljenje biciklizmom sam se vratio nakon pomenute vožnje do mora. Ona me je ujedno profilisala u odličnog hronometraša, tako da sam narednih nekoliko godina ponovo uživao trenirajući i takmičeći se, prije svega u ovoj disciplini. Ipak – i dalje sam imao želju za pomjeranjem sopstvenih granica u domenu dugometražnih vožnji i avantura. Tako sam 2012. vozio i prvi zvanični brevet u BIH (i to na MTB-u :)), a godinu kasnije povećao svoj dnevni dužinski rekord na 330 km. Kada sam nakon nekoliko godina prestao s takmičenjima, mogao sam se u potpunosti posvetiti svojim idejama i željama, a naravno da ih nakon vožnje iz 2008. god. nije manjkalo :).

Štaviše, naredna velika avantura je takođe bila vezana za more, odnosno vozio sam petodnevnu etapnu vožnju s podrškom, dužine preko 1000 km, obalom Jadranskog mora – od Umaga do Ulcinja. Nakon toga su me počele više privlačiti vožnje bez podrške, odnosno vožnje samoodrživog karaktera, pa sam 2019. odvezao seriju breveta (200, 300, 400 i 600 km), a zatim i B-HARD brevet, čiji sam idejni tvorac i organizator, a koji je 2019. bio u dužini od 1000 km – odnosno 1040 km s vremenskim limitom od 75 časova. B-HARD Ultra Race & Brevet je instantno stekao međunarodni renome i već naredne godine doživio ekspanziju, tako da je sada raspoloživ u opciji ultra-trke (jedina u našoj regiji), kao i LRM breveta, ovaj put uz poboljšanu rutu dužine 1200 km (i vremenski limit od 90 časova) i uz dodatni jednodnevni brevet od 200 km. S obzirom da sam se morao u potpunosti posvetiti organizaciji događaja, ovu izazovnu rutu sam odvezao samostalno u predviđena četiri dana, kao promociju i najavu samog događaja, što je bilo još jedno iskustvo za pamćenje.

Nadam se da vam je ova kratka priča o mom razvojnom putu u oblasti ultramaratonskih vožnji bila zanimljiva i inspirativna. Ovim člankom sam efektivno otvorio još jedno novo poglavlje bloga i pisaću o svim aspektima dugometražnih vožnji, pa ako vas zanima ova tematika – na pravom ste mjestu (i pretplatite se na novosti! :)).

Sharing is caring - share with your friends