Najbolje vožnje su one koje predstavljaju
prevelik zalogaj – i uspješno ih prebrodite.
– Dag Breburi
Odlučili ste da pomjerite svoje granice i savladate “dvjestotku”? Čestitam vam unaprijed na odvažnosti! Znajte da vas očekuje ogromna satisfakcija i da, kada jednom to uradite, jednostavno vam ideja vožnje tolike dužine postane “normalna” i uvijek ćete moći ponoviti takav izazov, a željećete da se popnete i na narednu stepenicu. Pored toga, savladavanje ovakvih poduhvata će se odraziti i na ostale aspekte vašeg života, jer ćete imati volje i hrabrosti učiniti mnogo više nego što mislite da možete. Zvuči čudno, ali u ljudskoj prirodi je da pomjera granice mogućeg – nekada se samo trebamo prisjetiti toga.
Ja to hoću, ja to mogu
Ljudi generalno ne znaju za šta su sposobni dok ne pokušaju uraditi nešto što prevazilazi njihove mogućnosti, odnosno ono za šta misle da je njihov domet. Ali isto tako, većina ljudi rijetko i pokušava ostvariti nešto što ih stavlja van zone komfora, osim ako se baš nađu u takvoj situaciji. Kada pročitate ovaj maratonski tekst, možda ćete se zapitati: “Da li mi sve ovo uopšte treba?!”, ali znajte da sam ovim člankom htio da ilustrujem šta sve na prvom učešću može da očekuje brevetaš-početnik i kako da se adekvatno pripremi za jednu ovakvu vožnju, te da ne bude neugodnih iznenađenja, a ne da učinim da vožnja zvuči teža nego što jeste ili da vas odvratim od pokušaja. Čak i da već imate određenog iskustva u vožnji ultramaratona i breveta, uvijek ima mjesta za poboljšanje i vjerujem da će vam neke informacije i savjeti navedeni u ovom članku biti od koristi.
Nakon ovog motivacionog, skoro pa sektaškog uvoda :), hajde da se bacimo direktno na datu temu – preći u jednom danu 200 km biciklom, pogotovo ako je teren brdovit, stvarno zvuči impozantno, pa nekima čak i nemoguće. Ne, neću reći da je to mala stvar i da je lako, zato što nije :). Ali – da se bojite znoja, vjerovatno se ne biste ni zanimali biciklizmom. Međutim, imam za vas iznenađenje, odnosno odličnu vijest – ako imate dovoljno izdržljivosti da možete provesti nekoliko sati vozeći bicikl i ako imate dovoljno snage da kako-tako savladate normalne uspone koji se pronalaze na našim cestama – onda ćete moći uspješno odvesti i vožnju od 200 km! Potrebno je “samo” da možete dovoljno dugo sjediti na biciklu i da adekvatno nadoknađujete kalorije i izgubljenu tečnost.
Dakle, ako možete odvesti “stotku”, moći ćete i “dvjestotku”, ali poznajem i mnogo ljudi koji jednostavno nisu praktikovali vožnje duže od 60-70 km, prije nego što su se uspješno okušali na udaljenosti od 200 km… a neki od njih su nedugo zatim odvezli i 1200 km! Naravno, to ne znači da možete bez ikakve pripreme sjesti na bilo kakav bicikl i očekivati da će sve to izgledati kao da sjedite kod kuće u fotelji i gledate TV.
Prije svega, potreban vam je bicikl
Veoma genijalan zaključak, zar ne? Ipak, moramo precizirati neke stvari. Brevete možete voziti na svim vrstama bicikala pokretanih vašim nogama i bez dodatne asistencije, ali u velikoj većini se koriste drumski bicikli, što je i krajnje logično. Osim njih, brevete možete voziti i na različitim treking ili hibrid biciklima, na brdskom biciklu (uz zaključane amortizere i na slik gumama, ako Boga znate :)), pa čak i na rekumbentima.
Međutim, imperativ je da bicikl bude u odličnom tehničkom stanju i sa dobrim gumama, a da biste na njemu mogli provoditi desetak ili više sati – potrebna vam je i dobro podešena pozicija, kao i odgovarajući sic. Pored toga, morate biti opremljeni najmanje jednom rezervnom gumom, uz prateći alat i ručnu pumpu. Sama pravila vožnje breveta nalažu i posjedovanje prednjeg i zadnjeg svjetla nekog tipa. S obzirom da na tipičnom 200 km brevetu vjerovatno nećete uopšte ili nećete dugo voziti po mraku, većina prednjih svjetala će poslužiti svrsi, a isto važi i za zadnja.
Odjeća i dodatna oprema
Svakome ko ovo čita, sasvim je logično i očekivano da se tokom ovakve vožnje provodi mnogo vremena sjedeći na sicu. Međutim, mnogo ljudi ne zna da je veoma važno da imate udobnu odjeću, prije svega biciklistički šorc (ili ti žargonski rečeno – “biciklističke gaće”), s kvalitetnim uloškom. I ostatak odjeće treba da je prilagođen svrsi, a ne da joj glavna uloga bude da služi kao padobran na vjetru. S obzirom na različite vremenske uslove u kojima se breveti voze, kao i na sam dijapazon temperature tokom perioda vožnje, moguće je da će vam biti potrebno da imate i dodatne komade odjeće – rukave, nogavice, prsluk, termo majicu dugih rukava i slično. U svakom slučaju, glavno pravilo je da se oblačite slojevito, tako da te iste slojeve možete po potrebi skidati ili dodavati i time uvijek održavati neku optimalnu temperaturu organizma. Naravno, vožnja u sprintericama u odnosu na obične patike mnogo doprinosi efikasnosti pedaliranja.
S obzirom na samu dužinu vožnje, može vam biti potrebna i eksterna baterija/punjač za vaš GPS uređaj i telefon, a sa sobom ćete uvijek htjeti imati i dovoljno putne hrane, bez obzira što ćete usput vjerovatno biti u prilici da kupite neke prehrambene artikle. Kada ovome dodamo brevet karton i pomenutu dodatnu odjeću, javlja se potreba i za dodatnim “tovarnim prostorom” na biciklu, u odnosu na samo klasična tri džepa na dresu. Za prvu ruku može poslužiti ruksak, ali on može da donese više štete nego koristi. Srećom, postoji pregršt specijalno dizajniranih torbica, torbi i bisaga za bicikle, od kojih je osnovna i najpraktičnija torbica za gornju cijev.
U ovu torbicu možete da stavite telefon, punjač, brevet karton, par čokoladica i sličnih stvari, što će vam ostaviti dovoljno prostora u džepovima dresa za dodatnu odjeću, banane, sendvič i još čokoladica.
Stanje svijesti
Kao što sam pominjao u prošlim člancima, voziti ultramaratonske vožnje je zahtjevno psihički koliko i fizički, kako zbog onoga što znate da vas očekuje (dužina i profil rute), preko onoga što niste očekivali (vjetar u prsa kada vam to najmanje treba, tehnički problemi, pogrešna skretanja itd.), pa do generalnog umora kojeg stvara ovako dugo fizičko naprezanje. Još ako dopustite da vam padne šećer ili dehidrirate – naći ćete se u ozbiljnom problemu!
Srećom, postoje i neke olakšice, upravo kada se radi o vožnji breveta, u odnosu na neku besciljnu dugometražnu vožnju. Prije svega, kada imate zadanu rutu, plan i putni karton koji trebate ispuniti, mnogo je lakše fokusirati se na cilj koji trebate da ostvarite – praktično imate misiju, pa vam sve ceste kojim se krećete, kao i kontrolne tačke koje posjećujete na ruti, poprime smisao – kao da su tu zbog vas. Upravo te kontrolne tačke igraju važnu ulogu i u samom procesu vožnje, jer vam omogućavaju da vožnju izdijelite na više segmenata. Dakle, nemojte gledati na svoj brzinomjer ili GPS uređaj i samo se bazirati na podatak da vam je ostalo još 199 km, pa 198 km i tako dalje, nego pokušajte da vozite tih 50-ak km do naredne kontrolne tačke, da se tu “resetujte”, fokusirate na sljedeću i nastavite dalje. Naravno, nemojte voziti ni kao da je na svakoj kontrolnoj tački završetak vožnje :).
Kao što pomenuh, postoji niz neočekivanih prepreka koje vas mogu zadesiti, a koje djeluju po psihu čak i gore nego po mišiće. Npr. ako greškom napustite rutu, pa se trebate vraćati nazad – potrošićete nešto dodatne energije, ali se lako možete iznervirati i dopustiti da vam koncentracija još više popusti, a to uvijek vodi do brojnih problema. Ili česta pojava – vozite dobar dio dana s vjetrom u prsa i očekujete da će vam vjetar biti u leđa kada promijenite generalni smjer kretanja na kružnoj ruti – kad ono ustvari vjetar nastavi duvati u prsa ili čak pojača intenzitet. U takvim trenucima jednostavno može da vas slomi takva “nepravda”, naravno praćena dodatnim umorom koji je vjetar već izazvao do te tačke.
Opet, jedna od olakšavajućih okolnosti je da je na brevetima moguće pronaći vozače ili grupe vozača koje voze približno istim tempom, pa je isto tako moguće dijeliti rad na čelu grupe, a definitivno je lakše i prebroditi momente krize kada ste s nekim u društvu. Ako ništa drugo, bar će vam vrijeme “brže proći”.
Iće i piće
Razmislite malo na temu hrane (ja u tom slučaju odmah ogladnim :)) – ako sjedite ili ležite i ne radite apsolutno ništa tokom sedam, osam, pa i trinaest sati – siguran sam da ćete u međuvremenu par puta i ogladniti i ožedniti – a u normalnim okolnostima u tom periodu imati i bar jedan veliki obrok. A zamislite tek kakva je situacija s organizmom, ako ste tokom tog perioda podvrgnuti značajnom psihofizičkom naporu, a ne unosite hranu u organizam. Iz tog razloga mi je uvijek iznova iznenađujuće da mnogo ljudi ne zna šta – i da li uopšte – jesti i piti tokom vožnje. Ako tako nespremni krenete na brevet – to može biti kobno. Naravno, nećete “umrijeti od gladi” zbog jedne vožnje, ali veoma lako možete “udariti u zid” (eng: bonk) i završiti negdje pored puta, kolabirani i bez mogućnosti da se vratite kući na sopstveni pogon.
Isto tako, ako niste dugo u biciklizmu ili samo povremeno vozite, može vam biti logično da vam prehrana tokom vožnje bude kao inače u životu – da povremeno popijete malo vode, pa stanete na kafu/kolu/pivo kada ožednite, pa nastavite voziti, pa stanete i pojedete neko voće, pa nastavite, pa kad baš ogladnite – stanete na ćevape ili neki drugi roštilj, najedete se, sačekate “da se slegne” da biste mogli nastaviti voziti itd. Nisam nutricionista, niti se o ukusima raspravlja, ali to definitivno nije adekvatan način prehrane za vid aerobne aktivnosti kakav je biciklizam.
Pored toga, kada osjetite glad ili žeđ, tada je već kasno – dok unesete odgovarajuće elemente u organizam i dok isti dospiju u krvotok, potreban je određeni period. Poenta je da ne smijete ostati bez goriva, a to gorivo trebate unositi redovno i često, ali u malim količinama – isto važi i za hranu i za tečnost. Dakle, bez obzira što u nekom trenutku mislite da niste gladni ili žedni, pokušajte svakih desetak minuta uzeti zalogaj banane, čokoladice (u ovo ubrajam i sve pločice na bazi žitarica, proteinske pločice i slično), pa i zalogaj sendviča, a isto tako redovno unositi i tečnost – pri čemu, pored vode, trebate da pijete i neki izotonični ili ugljikohidratni napitak.
Ipak, da napravimo diferencijaciju između klasičnog biciklizma i ultramaratonskih vožnji – u klasičnom biciklizmu su vožnje kraće i intenzivnije i baziraju se isključivo na laganim ugljikohidratima, šećerima i gelovima, dok na brevetima i ostalim vidovima dugometražnih vožnji uopšte nije strano jesti i čvrstu hranu, sendviče, pite, pa i ranije pomenute klasične obroke – sve dok periode između takvih značajnijih obroka “peglate” konstantnim unosom brze energije. A sve to nakon dobrog doručka prije same vožnje :).
Neću ovdje previše ulaziti u detalje, jer ova tema zahtjeva svoj poseban članak, ali daću vam bitan savjet – uvijek razmišljajte unaprijed, nemojte ostati bez hrane, a pogotovo tečnosti – iskoristite svaku priliku da dopunite bidone – nešto malo dodatne težine vam neće praviti problem. U svakom slučaju, na vama je da odlučite da li ćete sa sobom od starta nositi sve što vam treba ili ćete se snalaziti i dopunjavati zalihe usput – a ja sam uvijek vičan ovoj prvoj ideji.
Kako bi sve to trebalo praktično izgledati “na cesti”?
Imate bicikl, imate opremu, hrana je spremna, znate šta vas čeka, došli ste na startno mjesto i obavili svu potrebnu proceduru… ali šta dalje? Naravno, započinjete vožnju, ali možda niste sigurni kako da vozite, tj. kakvim ritmom i kako da “rasporedite energiju”? Biciklisti generalno imaju tendenciju da nepotrebno jako započnu bilo koju vožnju, pa i brevet, tako da vam se može desiti da vas euforija “ponese” i da zbog toga “sagorite” u prvih sat vremena vožnje, pa da kasnije “preživljavate” i borite se s grčevima, pa čak i da budete morali odustati. Dakle, krenite umjereno, svojim ritmom i, osim ako ste se prije vožnje s nekim eksplicitno dogovorili da ćete voziti zajedno, potez do prve kontrolne tačke pokušajte voziti u potpunosti svojim ritmom i iskoristiti ga da pronađete odgovarajuće suvozače.
Kako se na kontrolnim tačkama neki vozači zadržavaju kraće, a neki duže, vjerovatno ćete upravo u nastavku vožnje nakon prve kontrolne tačke ući u ritam s nekim drugim brevetašem ili grupom brevetaša, s kojima ćete vjerovatno ostati i do kraja vožnje. Nepisano pravilo je da, ako neko u takvoj grupi ima problem, cijela grupa će stati i sačekati, a naravno i pomoći. Međutim, ako se tokom vožnje s grupom kojoj ste se priključili ubrzo ispostavi da vam ne odgovara ritam vožnje, tj. tempo, kao i intervali odmora, nemojte po svaku cijenu ostajati s njima – pozdravite se i nastavite dalje svojim tempom. Isto tako, ako se samoinicijativno priključite nekoj bržoj grupi, koja odlično funkcioniše, osim vas koji stalno zaostajete – nemojte da očekujete da će svi da se podrede vama. Takođe, poštujte i ako neko želi da vozi sam – neki vozači najbolje funkcionišu tako.
Tik-tak, tik-tak…
Sjetite se – na raspolaganju imate 13 sati i 30 minuta da uspješno stignete do cilja. Da to stavimo u neku perspektivu – ako bi vam prosječna brzina bila 20 km/h, što je veoma nisko za bilo koji standard, to vam ostavlja 3 i po sata za različite pauze i odmore. Međutim, trebate imati u vidu i da kontrolne tačke imaju određeno vrijeme otvaranja i zatvaranja, tako da ne možete ni odvesti prvih 100 km ekstremno brzo, pa pauzirati “pola dana” i onda opet “sprašiti” preostalih 100 km.
Generalno, imajte u vidu da sat stalno otkucava, da svaki uzalud potrošen minut ne možete nadoknaditi bržom vožnjom i da vrijeme najbrže prolazi kada stojite. Ovom izjavom ne impliciram da trebate jurcati da što prije završite vožnju – baš naprotiv. Pauzirajte kad god vam je to potrebno, ali i minimalno koliko je potrebno da obavite šta trebate – bilo da je to ovjera kartona, toalet, fotografisanje, ručak, oblizak neke znamenitosti, kupanje u jezeru ili naprosto potreba da legnete na neku livadu da se odmorite – samo budite efikasni! Nema gore i brže protraćenog vremena, nego kada zasjednete u kafić, pa krenete listati društvene mreže na telefonu, pa se ne možete natjerati da krenete, a i mišići su vam se u međuvremenu potpuno ohladili… Sjetite se basne o kornjači i zecu – budite kornjača. Ne nužno nindža kornjača, dovoljno je i obična :).
Ovo napominjem jer je veoma bitno da uvijek imate vremena u rezervi, umjesto da stalno stižete na kontrolne tačke u posljednjim minutama. U ovom drugom slučaju – jedan defekt gume, prolazno olujno nevrijeme ili neka treća okolnost može da vas spriječi da uspješno završite vožnju. I još jedan savjet za uštedu vremena – ako vozite s kolegom ili u manjoj grupi vozača, na kontrolnim tačkama se organizujte tako da jedna osoba nosi kartone na ovjeru, druga ode u toalet, treća obavi nabavku potrebnih namirnica itd.
“Bez muke nema nauke”
Osim ako ste često radili vožnje dužine od 100 do 150 km, budite spremni i za mnoge nuspojave tokom same vožnje, prilikom koje će doći do izražaja svi problemi s pozicijom na biciklu, opremom, pa i vašom fizičkom (ne)spremom. Pod ovim mislim da možete dobiti nagnječenje sjedalnog dijela ili da će vas neki komad odjeće iziritirati neprestanim češanjem u istoj tački, a isto tako mogućnošću pojave raznih bolova u koljenima, ligamentima, skočnim zglobovima, ramenima, vratu, grčevima u mišićima, trncima u šakama i tako dalje.
Nikada na ovakve vožnje ne idite s neisprobanom opremom, koju ste tek kupili ili instalirali na bicikl prethodno veče. Takođe, povremeno mijenjajte poziciju sjedenja na sicu i često ustajte sa sica, kako biste rasporedili pritisak na sjedalni dio, ali i delegirali posao različitim grupama mišića. Za sprečavanje iritacije sjedalnog dijela, koristite neku adekvatnu kremu (npr. Pavlovićevu mast ili neku drugu dječiju kremu za guzu :)). Pored toga mogu jedino još jednom da podsjetim na važnost redovnog jela i hidratacije, da uvijek budete koncentrisani i svjesni dešavanja oko vas, jer niste sami u prometu i – kao posljednje, ali izuzetno bitno – da uživate u vožnji, pejzažima, druženju i ostvarenju zacrtanog cilja!
Nadam se da će vam ovaj članak poslužiti kao svojevrsno uputstvo ili vodič kako voziti brevet od 200 km i olakšati, kako pripreme, tako i samu vožnju, da ćemo se družiti na nekom od breveta u mojoj organizaciji… i da ćemo se vidjeti ponovo u narednom članku – o vožnji breveta dužine 300 km.