Prihvatite svoj znoj.
To je vaša srž i vaša emancipacija.
– Kristin Armstrong
Ah, da čujem ko to ne voli da popravi svoj PB ili osvoji KOM na nekom Strava segmentu, podigne ruke pri prolasku kroz cilj na nekoj trci ili možda savlada neki uspon koji mu je ranije izgledao kao Mt. Everest? Niko? Tako sam i mislio.
Bez muke nema nauke
U uvodnom tekstu ovog serijala sam obrazložio da postoje različiti motivi i načini uživanja u biciklizmu, ali da je biciklizam kao sport nešto potpuno drugačije od “vozikanja”, odnosno odlaska na vožnju onda kada vam se vozi i gdje/koliko vam se vozi. Naveo sam i da, kao svaki sport koji se zasniva na sličnim principima i kombinaciji snage i izdržljivosti, biciklistički treninzi obiluju izuzetno tehničkim elementima i postoji struktuiran plan i program treninga, prilagođen kalendaru trka ili drugih vrsta događaja.
Štaviše, trening za sve vrste sportova izgleda prilično drugačije od onoga što gledamo kao egzekuciju tih priprema. Tenis se ne trenira tako što ćete samo izaći na šljaku i igrati mečeve do besvijesti. Skijaški skokovi… o tome ne znam ništa, ali Primož Roglič je napravio prelazak s tog sporta na biciklizam, tako da sigurno ima mnogo elemenata u kojim se radi snaga :).
Bilo kako bilo, za sve sportove je zajedničko da ćete na treningu morati da prolijete znoj… i to mnogo znoja!
Za biciklizam je posebno bitno da imate i veliku dozu mazohizma, jer kako se drugačije natjerati da vozite pun gas u anaerobnoj zoni rada srca, dahćući kao lovački pas, uz brdo nagiba 12%, dok vas sunce prži odozgo, a užareni asfalt odozo? I onda to ponoviti još četiri puta kao da vam život ovisi o tome, jer vam je neko tako napisao na komadić papira?
Ovo vam zvuči suludo i ne pada vam napamet da sebe stavljate u takvu poziciju?
Hvala, doviđenja.
Zdra'o!
Napustite članak.
Još ste tu?
Sjajno.
Dakle, poenta treninga je induciranje stresa na tijelo, prije svega kardiorespiratorni sistem, nakon čega ćete u fazi oporavka ostvariti napredak. Recimo da je princip sličan kao kada u teretani, radeći s tegovima, laički rečeno pravite mikrorupture mišića koji onda nakon toga uz pomoć proteina grade nove veze, rastu i jačaju.
Dalje, ono što ne mogu dovoljno da naglasim je da, prije svega, morate sebi postaviti cilj i imati generalnu ideju šta želite da postignete u biciklizmu u predstojećoj sezoni. To je krucijalno kako bi se moglo pristupiti kreiranju opšteg plana treninga za sezonu, a kako se to radi – pročitajte u članku o planiranju sezone.
Pored toga, većini biciklista koji voze isključivo rekreativno ili čak i onima koji pokušavaju da napreduju, odnosno postanu jači, brži i bolji – teško je shvatiti kako je moguće da neko napreduje više od njih tokom sezone, a oni “prelaze mnogo više kilometara” ili “nikako ne prave pauze”. Sigurno je doping! Samo što ustvari nije, već postoji jedna druga riječ – forma. Da, dame i gospodo, forma je nešto što se marljivo gradi i brusi još od perioda zimskih priprema, a kako izgleda taj proces, pročitajte u članku o tempiranju forme.
Poenta je da, tek kada znamo tačno šta želimo da postignemo, tada možemo imati mentalni sklop takav kakav je potreban da se natjeramo da nekada i patimo. A to se jednostavno zove – motivacija.
Trening kroz istoriju
Za sve teme u domenu biciklizma o kojima pišem je zajednička jedna stvar, a to je da sam dovoljno dugo u biciklizmu, a tako i vidio sve i svašta, ispratio različite napretke tehnologije i njihov uticaj na sisteme treninga, a samim tim ustanovio i šta je bitno i vrijedno novca, a šta je mazanje očiju ili čisti marketinški “hajp”. Ipak treba imati u vidu da industrija u potrošačkom društvu nameće krajnjem konzumentu potrebu da stalno nešto mijenja i kupuje, čak i kada to uopšte nije potrebno. Ali, naravno, u globalu je rezultat i stvarni napredak tehnologije. Međutim, koliko je to sve bitno za sam sistem treninga?
Nekada davno se treniralo i vozilo gotovo “naslijepo”, onda su se pojavili ciklokompjuteri (ili narodski rečeno – brzinomjeri), koji su nam davali osnovne parametre o vožnji. Na to je dodan i parametar kadence, odnosno mjerenja brzine obrtaja pedala. Zatim su bolji ciklokompjuteri obogaćeni barometrom, odnosno funkcijom altimetra, pa se i podatak o akumuliranoj elevaciji počeo ozbiljnije uzimati kao parametar za treninge. Onda su se pojavili posebni puls kompjuteri i ciklokompjuteri s mogućnošću mjerenja pulsa.
Prebacujem se u novi pasus, jer se sada otvara i potpuno novi svijet treniranja i to “po zonama” (otkucaja srca). To je naravno donijelo pregršt novih teorija i metoda treninga, a kao i sve drugo u životu – imalo je svoje pozitivne i negativne strane. Mogli smo mnogo bolje da osluškujemo šta se dešava s našim tijelom, ali je činjenica da se počelo i umnogome nepotrebno komplikovati i udaljavati od srži, a na kraju krajeva i “na sva zvona” se krenulo plasirati kako sve što je do tada funkcionisalo odlično – sada više ništa ne valja.
To je klasična priča koja se uvijek ponavlja kroz istoriju. Poveća se prečnik točka na MTB-u – odjednom se 26-ica jednostavno “ne može voziti”. Pojave se disk kočnice na drumskim biciklima – vozače s običnim kočnicama ni krive ni dužne svrstavaju u isti rang sa samoubicama. Naravno da je u ovim primjerima evidentan napredak u performansama, ali poenta je da su ljudi povodljivi i skloni pretjerivanju, a industrija to itekako iskorištava.
Zašto to naglašavam? Zato što su se 15-ak godina nakon pojave mjerača pulsa pojavili različiti koncepti mjerača snage (eng. powermeter) i – naravno – odjednom se priča okreće i sada taj famozni podatak o pulsu postaje potpuno beskoristan i trening na osnovu pulsa je gubljenje vremena – jedino što je bitno za trening su snaga i watt-i! Isto tako će za 10 godina da se pređe na treniranje na osnovu nekog drugog parametra – već su razvijeni senzori za mjerenje i prikaz glikemijskog indeksa krvi u realnom vremenu, tako da će se ta oblast vjerovatno razvijati dalje… a treniranje na osnovu snage će postati totalno “passé”
Ovo što ću sada reći je veoma kontraverzno, ali jedina stvar koja je na kraju krajeva bitna je…
…štoperica!
I pored nje – dobri stari naporan rad.
Sad će se neko zapitati: “O čemu ovaj matori priča? Sigurno nije čuo ni da su ljudi hodali po Mjesecu!”
Ali – ako pogledamo sve parametre koje nam moderni ciklokompjuteri (ili preciznije – GPS kompjuteri) odaju o nama, možemo tačno znati šta se dešava u svakom trenutku unutar nas, a i kao proizvod toga na samoj cesti. Ta kvantifikacija je naravno izuzetno korisna jer, ruku na srce, kao što neki ljudi nemaju osjećaj za ritam ili za orijentaciju ili za nešto treće – isto tako mnogi biciklisti (pogotovo početnici) jednostavno ne poznaju sebe, odnosno bez ovakvih uređaja nemaju osjećaj ni koliko jako voze, ni kako rasporediti snagu da ne bi “izduvali” prije kraja uspona, a ispostavlja se da nastaje problem i oko toga kada treba jesti i piti (ali tu temu obrađujemo u serijalu članaka o biciklističkoj ishrani).
To je lako uvidjeti kada vam počnu otkazivati baterije na svim tim silnim uređajima. U prvi mah nećete znati voziti, kao da vam je neko stavio povez preko očiju. Opšta panika. Međutim, ako ste dovoljno lijeni da se bavite zamjenom baterija, počećete shvatati kako vam i nije toliko bitno koliko watt-i prosječno proizvodite u posljednje tri sekunde, znaćete otprilike u kojoj ste zoni pulsa, moći ćete sa minimalnom greškom procijeniti kojom se brzinom krećete itd.
Na isti način su i treninzi nepotrebno zakomplikovani. Prije svega – zato da bi se opravdala i uposlila sva ta oprema koju ste nabavili. A drugi razlog – zato što je u današnje vrijeme prodaja planova treninga postala veliki biznis, a kako masno naplatiti nešto što ne izgleda kao da je bazirano na atomskoj fizici? Nikako. Zato ovaj blog i čitate besplatno :).
Summa summarum
Da rezimiram – kao što su najbolja jela sačinjena od malog broja pažljivo odabranih kvalitetnih sastojaka i kombinovana u umjerenom odnosu – ista stvar je s treningom – ako se bazirate na suštinu, kvalitet i redovnost – moći ćete postići i do 90-95% od moguće forme koristeći samo štopericu kao pomagalo – figurativno govoreći, ali u principu i praktično. To uopšte ne znači da osporavam napredne metode treninga i upotrebu tehnoloških rješenja, jer neke je stvari nemoguće nekome objasniti ili ih analizirati bez upotrebe određenih parametara i brojeva. I naravno – taj preostali procenat čini ogromnu razliku, ali ovo je članak usmjeren prema biciklistima koji uopšte nemaju predstavu o biciklizmu kao sportu i procesu ulaska u formu.
Dakle, poenta svega nije nekakvo “raskrinkavanje teorije zavjere”, nego sam vam htio dati do znanja:
1) da je za napredak u svakom slučaju potrebno izaći iz zone komfora (bez muke nema nauke) i
2) da koncept treninga uopšte nije toliko komplikovan da biste trebali odustati i prije nego što ste počeli ili da je apsolutno potrebno uložiti velika sredstva na neku “haj tek” opremu. Baš naprotiv – recept za trening je vrlo jednostavan i prilagodljiv različitim potrebama, ciljevima i raspoloživom vremenu, tako da biste određene elemente svakako trebali ubaciti u svoje vožnje, čak i ako se uopšte ne namjeravate takmičiti.
Obećavam da će vam sve što ste do sad pročitali postati jasno već u narednom članku, u kojem ćemo konačno pričati o konkretnim elementima treninga – zato se pretplatite na obavještenja preko forme ispod ovog teksta.